1. |
anđeli
02:11
|
|||
bilo je previše dodira
i sve mi se brzo zgadilo
anđeli ovisnici
ostali su cijeli dan
zaključani u svojim sobama
pili su
pušili
i slušali blues
a onda sa prvim sumrakom
uzeli su ljudska obličja
i izašli van
u potragu za još jednim očajem
a onda su otišli iz grada
bez pozdrava
samo blijedi odsjaj svjetala grada
u retrovizoru
|
||||
2. |
debeli talog tame
02:39
|
|
||
debeli talog tame
petka oko ponoći
curi iz saksofona
razmazuje se po našim životima
kao topla ljetna kiša
na rastopljenom asfaltu
taj osjećaj se budi
s mirisom njene tek oprane kose
dišem duboko
zatvoreniš očiju
bilo bi dobro podjeliti karte
i zaigrati na sve
ili ništa
hazarderski osmjeh
na rubu usne
cigareta i kocka leda u čaši
preciše toga je tu
što bi trebalo zaboraviti
a to je nemoguće
naprosto je tu
dogodilo se
i uvijek će
s vremena na vrijeme izlaziti van
učim živjeti s tim
ima li ikoga
u ovoj sobi
da podjeli
te proklete karte
|
||||
3. |
levitiram u prostoru
04:55
|
|
||
levitiram u prostoru
ispunjenom česticama
samodopadnosti
ja sam vrhunska obmana
ja sam zaglavljeni kotač
na mliječnoj stazi
svoj um nosim kao ogrlicu
obješenu o tanku nit
koja povezuje beskraj
i luđačku košulju
sve je umjetnost
ništa nije umjetnost
život
smrt
reinkarnacija
tisuću alkoholičara
sa praznim čašama
traže krunu u dvorani za bal
sva ta sranja
koja uzdižemo
na pijadestal kreativnosti
nisu dovoljna
da nas učine besmrtnim
krv
suze
znoj
neka Bog i Vrag
dođu po svoje
|
||||
4. |
čudnovate piramide
02:11
|
|
||
pucaju bubnjići mora
pod naletima
brodskih motora
predugo su jedra rasparana
razbijene su bačve ruma
zazivam sivu magiju
da me pretvori u kip
podari mi
blagost ludosti
da svijetom koračam
kao čuđenje pod zvjezdama
***
u meni oluja
čupa drvo života
povijaju se grane godina
svaki list koji istruli
jedna je uspomena
***
na slici je goli motiv
prazna ulica
možda je jutro
možda suton
***
razmišljam
ali to ne znači da shvaćam
***
jutros se sunce valjalo nebom
i zrake su padale
oko nas
kao mrvice suhog kruha
kao razborite riječi
mudrog govornika
koji pokretom ruke
zaludi masu
***
znam da su
nasuprot nas daljine
uokvirena prostranstva
našim slutnjama
samo privid
onogašto jesmo
samo strah
onoga što želimo
pronađi svoje nebo
i iz želudca iščupaj vatru
sagradi čudnovate piramide
razmijeni energiju sa svemirom
|
||||
5. |
kao ja i ti
04:57
|
|
||
6. |
mrtvi leptiri
01:27
|
|
||
mrtvi leptiri
probodeni malim iglama
uredno su označeni
i posloženi u staklenim kutijama
njihov krik
ostao je zarobljen
u limbu
negdje između
poezije i šamanskog plesa
|
||||
7. |
|
|||
zaronimo u mjesečinu
nosili smo haljine
i bili tako muževni
u svojoj ženstvenosti
u našim umovima
tinja revolucija
da li je došao trenutak
da napustim svoje drugove
da da da da
krenuo sam
i više ih nikada
nisam vidio
postoji san
koji nikada neće
biti proživljen
postoji stvarnost
krhka kao mitska ptica
koja nosi vatrena jaja
a. rimbaud je rekao
"znamo kako se davati
cijelim bićem svakodnevno"
kada pišem
nemam grižnju savijest
grčim se i izvijam
sa mačem u ruci
komadajući svoju dušu
ogroman poput vulkana
skrušen kao tibetanski
monah što posti
|
||||
8. |
postati nevidljiv
04:10
|
|
||
postati nevidljiv
biti kao oni
sjaj mrtve zvijezde
na horizontu
u glavi mi tutnji
tisuću oluja
neonska reklama
nad šoping centrom
ili
antička tragedija
adaptirana za 21.stoljeće
zagrizi jabuku
ispljuni zub
mrtvu ribu
baci u wc školjku
optička varka
reci mi što vidiš
ljudsko tijelo
ili slikarsko platno
Boga kako stvara svijet
ili umjetnika
što u grču naleta
iznenadne inspiracije
miješa boje
ja sam mahnita životinja
koju žrtvuju
|
||||
9. |
publika se smijala
02:21
|
|
||
čekamo jutro
osluškujemo iznenadne šumove
glumac je zaboravio tekst
i publika se smijala
nebo se ukrasilo zvijezdama
kao da ide na bal
solist u orkestru
je popio malo previše
i sad svira kao na seoskoj zabavi
zaboravio sam što sam ti htio reći
ali siguran sam
da je bilo nešto jako važno
nešto o tome
kako ćemo promjeniti svijet
ili da izvadiš
meso iz leda
za sutrašnji ručak
|
||||
10. |
žrtve kao darovi
04:11
|
|
||
zvone zvona
tišina
daljina
horizont
grad spava
slutnja
ocean
el dorado
tko to oplakuje
tjeskobu svijeta
majka što na grudi
stišće tek rođeno dijete
na stupu srama
sva izmasakrirana stoljeća
svojim Bogovima
prinosimo žrtve
kao darove
jutro putovanja
bezazlena laž
u ritmu tvog koraka
skriva se strah
|
||||
11. |
|
|||
dosegnu li sjene
ikada
daljine kojima se hranimo
ili su tu
da razdvoje
umjetnika
od
stvoritelja
izdišemo
uzalud upotrebljenu snagu
mentalno sjebani
i nespremni
da se suočimo
sa olujom u čaši
prodali smo maštu
za blagostanje
srednje klase
i sada isto radimo
sa našom djecom
tjerajući ih da odrastu
brže nego što treba
umjetnost je
posljednje utočište
nadgrobni spomenik
za snove
koje smo predali
bez borbe
|
If you like Roberto Vodanović Čopor, you may also like:
Bandcamp Daily your guide to the world of Bandcamp